Riječ mumija danas označava dobro očuvano mrtvo tijelo, bilo ljudsko ili životinjsko. Mnogi drevni narodi vjerovali su u zagrobni život i prakticirali su mumificiranje kao način ulaska u zagrobni život. Najpoznatiji su svakako stari Egipćani.
Egipatsko mumificiranje je vrlo dobro poznato i rastumačeno. Nakon smrti se iz pokojnikova tijela odstrane svi unutrašnji organi, osim srca. Ti organi smještaju se u posebne urne (kanope). Kanope se nalaze pod zaštitom četvorice božanskim Horusovih sinova.
Tijelo se ostavljalo u solnoj otopini 40 dana. Nakon toga su se utrljavali balzami koji sprječavaju raspadanje. Solna otopina zajedno sa suhim pustinjskim zrakom odstranjuje vlagu. Potom se tijelo umotavalo trakama platna, a na lice se stavljala maska s ljudskim likom. Srce ostaje u tijelu jer ga pokojnik predaje na vagu pred božanskim sudom koji odlučuje je li pravedan i dostojan vječnog života.
Cijeli obred i postupak mumificiranja trajao je 70 dana. Tako balzamirano i umotano tijelo stavljalo se u sarkofag. Ako je pokojnik bio bogata i utjecajna osoba, njegovo tijelo stavljano je u sarkofag, koji se potom umetao u drugi sarkofag i tako redom. Što je pokojnik bio imućniji, broj sarkofaga je bio veći. Ovisno o bogatstvu i utjecajnosti pokojnika, tijelo je moglo biti zamotano s nekoliko stotina kvadratnih metara tkanine, što odgovara površini današnjeg košarkaškoga igrališta.
Zanimljiva je činjenica da su Egipćani svoje mumije opskrbljivali hranom, u slučaju da ogladne u zagrobnom životu. Grobnice su im bile prepune različite hrane. Najpoznatije egipatske grobnice su piramide.
U muzeju ćemo vidjeti četiri ljudske i pet životinjskih egipatskih mumija.
0 komentari:
Objavi komentar